Naučnici godinama pokušavaju dokučiti šta se dešava u posljednjim trenucima života, a upravo su iskustva ljudi koji su preživjeli srčani zastoj otvorila neka od najtežih pitanja savremene medicine. Njihova svjedočanstva kreću se od potpune tišine do opisâ svjetlosti, glasova i osjećaja da napuštaju vlastito tijelo, dok istraživači istovremeno pokušavaju utvrditi kada ta sjećanja nastaju i šta zaista govore o radu mozga.
Pitanje nije samo medicinsko nego i duboko ljudsko: šta čovjek osjeća u trenutku kada srce prestane kucati, a svijest se gasi ili mijenja? Upravo tu počinje prostor u kojem se prepliću reanimacija, pamćenje, neurološki procesi i subjektivna iskustva pacijenata koji su se vratili iz stanja životne ugroženosti.
Neki od njih tvrde da su tokom reanimacije čuli govor medicinskog osoblja, osjetili neobičan mir ili vidjeli prizore koje nisu mogli objasniti u trenutku kada su se probudili. Drugi, međutim, nakon oporavka ne pamte gotovo ništa, što dodatno komplikuje pokušaj da se jedna od najosjetljivijih granica u medicini opiše precizno i bez nagađanja.
Iskustva koja ne izgledaju isto kod svih pacijenata
U medicinskoj i naučnoj literaturi ovakvi doživljaji najčešće se opisuju kao iskustva bliske smrti. Taj pojam obuhvata niz subjektivnih osjećaja koji se mogu javiti kod osoba što su prošle kroz srčani zastoj, teške povrede ili druge ozbiljne zdravstvene krize. Iako se često govori o njima kao o jednoj pojavi, stvarnost je znatno složenija: svaki pacijent može doživjeti nešto sasvim drugačije.
Upravo ta raznolikost čini ovu temu toliko intrigantnom. Jedni opisuju osjećaj izdvajanja iz vlastitog tijela, drugi tvrde da su posmatrali šta se događa u prostoriji, a treći govore o susretima s osobama koje su ranije umrle. Postoje i oni koji se ne sjećaju ničega, što podsjeća da se radi o veoma individualnom iskustvu koje ne prati isti obrazac kod svih preživjelih.
Za istraživače je posebno važno to što nijedno sjećanje ne mora nužno biti vezano za isti trenutak. Nešto je moglo biti doživljeno neposredno prije gubitka svijesti, nešto tokom same reanimacije, a nešto kasnije, kada se moždane funkcije počnu oporavljati. Zbog toga se pri svakom takvom svjedočanstvu moraju uzeti u obzir i medicinski podaci, a ne samo lični dojam pacijenta.
AWARE: međunarodni pokušaj da se granica izmjeri, a ne samo opiše
Jedan od najpoznatijih pokušaja da se ova pojava prouči sistematski bio je međunarodni projekat AWARE, povezan s Univerzitetom u Southamptonu i doktorom Samom Parnijom. Istraživači su željeli razumjeti odnos između srčanog zastoja, svijesti i onoga što pacijenti kasnije opisuju kao vlastito sjećanje na taj period. Umjesto oslanjanja samo na impresivna svjedočanstva, studija je pokušala povezati lična iskustva s medicinskim okolnostima i statistikom.
U istraživanju objavljenom 2014. godine analizirano je 2.060 slučajeva srčanog zastoja u 15 bolnica. Od preživjelih pacijenata, 140 je prošlo početni intervju, dok je 101 osoba učestvovala u detaljnijem razgovoru o tome šta pamti i kako je doživjela period nakon kliničke krize. Već sam taj raspon pokazuje koliko je teško prikupiti podatke koji su istovremeno i lični i naučno upotrebljivi.
Rezultati su pokazali da je 46 posto detaljnije intervjuiranih pacijenata navelo određena sjećanja ili mentalne doživljaje. Devet posto opisalo je iskustva koja su odgovarala kriterijima iskustva bliske smrti, dok je približno dva posto spomenulo sjećanja na događaje koje su povezivali baš s reanimacijom. Iako to zvuči kao mali broj, u kontekstu ovakvih istraživanja i takvi procenti imaju težinu, jer otvaraju pitanje šta se tačno dešava u mozgu tokom i nakon prekida cirkulacije.
Važno je, međutim, da se ove brojke ne čitaju pogrešno. One se odnose na grupu preživjelih i ispitanih pacijenata, a ne na sve osobe koje su doživjele srčani zastoj. Još važnije, takvi rezultati ne znače da je svijest nastavila postojati nakon trajnog prestanka moždanih funkcija. Nauka ovdje bilježi signal, ali ne daje odgovor koji bi zatvorio cijelu raspravu.
U javnosti su najviše odjeknule upravo pojedinačne priče onih koji tvrde da su tokom tog perioda primjećivali detalje iz vozila hitne pomoći, razgovore medicinskog osoblja ili čak susrete s preminulim članovima porodice. Takva svjedočanstva ostavljaju snažan utisak, ali njihova naučna vrijednost zavisi od toga može li se nezavisno provjeriti kada su nastala i na koji su način oblikovana.
EEG tokom reanimacije otvorio je nova pitanja, ali ne i konačan odgovor
Nastavak istraživanja, poznat kao AWARE II, donio je dodatne uvide u to šta se dešava tokom pokušaja oživljavanja. Rezultati objavljeni 2023. godine odnosili su se na 567 slučajeva srčanog zastoja u bolničkim uslovima, što je istraživačima omogućilo detaljniji pogled u vrlo kratke i osjetljive faze između kolapsa i povratka cirkulacije.
U studiji je korišten i elektroencefalogram, poznat kao EEG, metoda kojom se bilježe električni signali mozga. Kod pojedinih pacijenata zabilježeni su obrasci aktivnosti koji se mogu povezati s moždanim procesima uključenim u mišljenje i pamćenje. To je posebno zanimljivo jer srčani zastoj prekida efikasno snabdijevanje mozga krvlju i kisikom, pa se očekuje nagli gubitak svijesti i ozbiljan poremećaj normalne moždane funkcije.
Zato i ovdje vrijedi ista naučna opreznost kao i kod ranijih saznanja. Reanimacija je složen proces, a oporavak cirkulacije i moždanih funkcija ne odvija se u jednoj ravnoj liniji. Upravo zbog toga istraživači ne mogu jednostavno spojiti električni signal mozga i lični opis pacijenta pa iz toga izvesti konačan zaključak o svijesti nakon smrti.
Srčani zastoj nije isto što i nepovratna smrt. Ako reanimacija uspije, cirkulacija se može obnoviti i osoba može preživjeti. Upravo zato iskustva ljudi koji su uspješno oživljeni ne mogu biti korištena kao dokaz da svijest nastavlja postojati nakon trajnog prestanka svih moždanih funkcija.
Zašto sjećanja ostaju različita i poslije istog medicinskog događaja
Razlike među pacijentima i dalje su jedan od najvećih izazova za istraživače. Na to mogu utjecati trajanje poremećaja cirkulacije, zdravstveno stanje osobe, lijekovi koji su primijenjeni tokom zbrinjavanja, ali i način na koji se mozak oporavlja nakon što je bio lišen kisika. Sve to zajedno stvara uslove u kojima se sjećanja mogu pojaviti, promijeniti ili potpuno izostati.
Posebno je važno i to da ljudsko pamćenje nije savršen zapis događaja. Sjećanja mogu biti fragmentarna, djelimično izmijenjena ili dopunjena onim što osoba sazna kasnije. Zbog toga naučnici pri ovakvim temama ne proučavaju samo izjave pacijenata, nego ih upoređuju s medicinskim zapisima, mjerenjima moždane aktivnosti i okolnostima same reanimacije.
Za neke ljude takva iskustva ostavljaju snažan emotivni trag i mijenjaju pogled na porodicu, odnose i životne prioritete. Drugi se nakon oporavka osjećaju zbunjeno ili uznemireno, pa im je potrebno vrijeme, a ponekad i stručna podrška, da razumiju ono što su proživjeli. U tome se vidi da tema nije samo pitanje nauke, nego i ljudskog iskustva koje nakon bolničke sobe često ostaje dugo prisutno u svakodnevnici preživjelih.
Dosadašnji rezultati iz studija AWARE i AWARE II nude vrijedan uvid u ono što se dešava s mozgom tokom srčanog zastoja i reanimacije. Ipak, pitanje šta čovjek zaista doživljava u posljednjim trenucima života i dalje ostaje otvoreno u onom dijelu koji nauka još nije mogla precizno objasniti. Upravo zbog toga istraživanja se nastavljaju, s fokusom na vrijeme nastanka sjećanja, oporavak moždanih funkcija i iskustva ljudi koji su prošli kroz jednu od najdramatičnijih granica medicine.
