U hercegovačkom selu u blizini Ljubinja i danas stoji stara porodična kuća porodice Zdravka Čolića, iako je vrijeme na njoj ostavilo duboke tragove, a okoliš je gotovo u potpunosti preuzeo prostor oko zidova, dvorišta i krova.
Ovaj zapušteni objekat nije samo napuštena građevina u hercegovačkom krajoliku. On je, prema pričama iz porodice, jedno od rijetkih fizičkih mjesta koje još podsjeća na porijeklo porodice čije je ime kasnije postalo poznato širom bivše Jugoslavije. I dok je Čolićeva javna biografija vezana za velike gradove, muzičku karijeru i dugogodišnju popularnost, u pozadini ostaje priča o skromnom selu, precima i kući koja je nekada bila središte porodičnog života.
Danas je prizor oko kuće potpuno drugačiji od onoga kakav je bio nekada. Krov je teško oštećen, pojedini dijelovi objekta vidljivo su propali, a stari katanac i vrata i dalje podsjećaju na vrijeme kada je ulazak u kuću imao sasvim drugačije značenje. Oko zidova je izrastao korov, a nisko rastinje prekrilo je prostor koji je nekad bio dio svakodnevnog života jedne porodice.
Ipak, uprkos zapuštenosti, kuća nije nestala iz sjećanja. Naprotiv, upravo njeno stanje danas govori o protoku vremena, o odlascima i o promjenama koje su pogodile mnoga hercegovačka sela. U takvom ambijentu i dalje živi jedan rođak porodice, čovjek koji je ostao na tom prostoru i koji je spreman da govori o tome kako je selo nekada izgledalo i šta je ova kuća značila ljudima koji su u njoj živjeli.
Selo koje je nekada imalo školu, vjerski objekat i više stanovnika
Rođak porodice, prema navodima iz priče, opisuje kraj u kojem je nekada bilo mnogo više ljudi nego danas. U selu su postojali škola i vjerski objekat, a svakodnevica je bila ispunjena dječijom grajom, susretima i obavezama koje su držale zajednicu na okupu. Danas je, kaže priča, ostalo mnogo manje stanovnika, a tišina je postala jedno od osnovnih obilježja mjesta.
Takva promjena nije rijetkost u hercegovačkim selima. Odlazak mlađih generacija u veće gradove ili izvan zemlje ostavlja prazne kuće, napuštena dvorišta i objekte kojima je potrebna skupa obnova. Kada prođu godine bez redovnog održavanja, prvi stradaju krovovi, zatim zidovi, a potom i detalji koji su nekad bili znak da kuća živi punim životom.
Ova porodična kuća, međutim, i dalje nosi tragove starog načina gradnje karakterističnog za ruralne krajeve Hercegovine. Gornji dio bio je namijenjen ljudima, dok je donji služio za stoku, što je bio čest raspored u domaćinstvima tog vremena. Takva organizacija prostora nije bila slučajna: ona je odražavala svakodnevni život, ekonomiju domaćinstva i potrebu da se sve važno nalazi pod jednim krovom.
Rođak koji čuva sjećanje na prošlost porodice
Posebnu težinu priči daje čovjek koji je ostao u selu i koji se prisjeća onoga što je slušao od starijih članova porodice. Njegova svjedočenja nisu samo opis jedne kuće, nego i zapis o načinu života koji je nestajao zajedno sa generacijama. Kroz njegova sjećanja otvara se slika vremena kada su sela imala jasniju društvenu strukturu, a porodični domovi bili mjesta rada, odrastanja i zajedništva.
Prema njegovim riječima, u prošlosti su porodice iz tog kraja bile izložene teškim okolnostima. Promjene vlasti, nesigurnost i različite vrste pritisaka ostavljali su tragove na životu ljudi, a dio porodice je u jednom periodu otišao prema Crnoj Gori. Takva kretanja nisu bila neuobičajena za Hercegovinu, gdje su mnogi mijenjali mjesto boravka tražeći mirniji i sigurniji život.
Upravo zato stara kuća danas ima značenje koje nadilazi njen fizički izgled. Ona je jedna od rijetkih tačaka koje još povezuju rasute porodične grane i podsjećaju da korijeni ostaju vezani za određeno mjesto čak i onda kada se članovi porodice raseljavaju po različitim krajevima. Zidovi su oštećeni, ali simbolička vrijednost prostora nije nestala.
Posjeta koja je potvrdila interesovanje za porodične korijene
U priči koju prenosi rođak navodi se i da je poznati pjevač prije otprilike deset godina posjetio selo zajedno sa svojim bratom. Tokom tog dolaska raspitivao se o porodičnom porijeklu i ljudima koji su nekada živjeli na tom području. Takav gest pokazuje da, bez obzira na dugogodišnju karijeru i život u velikim gradovima, pitanje porodičnog porijekla može ostati važno i u poznijim godinama.
Za javnost je Čolić prije svega muzičko ime povezano s decenijama uspjeha, koncertima i prepoznatljivom karijerom. Međutim, ovakve porodične priče podsjećaju da iza javne biografije gotovo uvijek postoji intimniji sloj, onaj koji govori o djetinjstvu porodice, selu porijekla i ljudima koji su živjeli mnogo prije nego što je ime postalo široko poznato.
Rođakova svjedočenja dodatno oslikavaju kako su se kroz vrijeme mijenjali i ljudi i prostor. Nekada živahno mjesto danas je tiše, a nekadašnja domaćinstva sve češće ostaju bez onih koji bi ih mogli održavati. Ipak, činjenica da se neko i dalje vraća pričama o porijeklu porodice pokazuje da veza sa starim ognjištem nije potpuno prekinuta.
Stara kuća u hercegovačkom selu zato ostaje nijemi svjedok jednog prošlog života. Dok korov raste oko njenih zidova, a krov polako gubi snagu, njena vrijednost sve više leži u pričama koje se o njoj prenose. U tim pričama nisu važni samo poznato prezime i javna karijera, nego i ljudi koji su nekada otvarali vrata, radili u dvorištu i ostavljali tragove koje vrijeme nije moglo potpuno izbrisati.
Zato ova kuća i dalje ima težinu i onda kada djeluje napušteno. Njen izgled govori o trošenju vremena, ali priča koju nosi podsjeća da porodično pamćenje može trajati mnogo duže od drveta, kamena i lima. Dok god postoji neko ko zna gdje su bili prag, vrata i stari katanac, mjesto porijekla neće biti potpuno izgubljeno u tišini hercegovačkog sela.
