Slom digitalne banke Ueno u Paragvaju ostavio je gotovo tri miliona klijenata bez potpunog pristupa novcu, dok je afera istovremeno otvorila i jedno od najtežih političkih pitanja u zemlji: koliko su duboko institucije bile povezane s bankom i zašto je slučaj prerastao iz finansijske krize u smjenu predsjednika države.
Za mnoge građane riječ je bila o vrlo neposrednom udaru na svakodnevni život. Računi su blokirani, pristup vlastitim sredstvima otežan ili privremeno onemogućen, a strah da se neće moći doći ni do osnovnog novca za hranu, račune ili lijekove brzo se proširio širom zemlje. U isto vrijeme, slučaj je pokazao koliko jedna digitalna finansijska institucija može biti važna za cijeli ekonomski sistem kada u njoj svoje depozite drže i obični štediše i državni organi.
Ueno je u kratkom vremenu stekao reputaciju jedne od najprepoznatljivijih bankarskih platformi u Paragvaju. Oslanjao se na digitalne usluge, mobilne aplikacije i jednostavnije otvaranje računa, što je privuklo velik broj korisnika koji ranije nisu imali kontakt s tradicionalnim bankama. Prema izvještajima Reutersa, banka je imala oko tri miliona klijenata u državi od približno 6,5 miliona stanovnika, pa se svaki ozbiljniji poremećaj u njenom poslovanju neminovno pretvarao u širi društveni problem.
Ključni lom dogodio se početkom novembra, kada je Centralna banka Paragvaja pokrenula postupak sanacije. Odluka je donesena 2. novembra nakon što je regulator utvrdio da je pokazatelj solventnosti Uena pao ispod polovine zakonski propisanog minimuma. Upravo je taj podatak signalizirao da institucija više nema dovoljno vlastitog kapitala da sigurno pokrije rizike kojima je izložena, što je za nadzorna tijela bio znak za hitnu intervenciju.
Centralna banka saopćila je da je odluka uslijedila nakon prilagođavanja finansijskih izvještaja tokom procesa regularizacije poslovanja. Cilj je bio zaštititi imovinu banke, sačuvati interese deponenata i spriječiti da se problem prelije na druge finansijske institucije. Ipak, sama činjenica da je sanacija morala biti pokrenuta pokazala je koliko su slabosti u bilansu postale ozbiljne i koliko je malo prostora ostalo za klasično poslovno rješenje bez regulatornog zahvata.
Za građane je najteži trenutak nastupio kada su shvatili da se ne radi samo o tehničkoj korekciji bilansa nego o stvarnim ograničenjima u pristupu novcu. Mnogi su preko ove banke primali plaće, penzije ili čuvali najveći dio ušteđevine, pa je svaki dan neizvjesnosti donosio dodatni pritisak. Protesti su bili očekivana posljedica, jer su ljudi tražili odgovor na pitanje kako će podmirivati svakodnevne troškove ako im je račun nedostupan ili ograničen.
Problem je dodatno pojačan činjenicom da među deponentima nisu bile samo privatne osobe. Prema objavljenim izvještajima, državne institucije držale su približno 850 miliona dolara u banci, što je slučaj pretvorilo u pitanje javnih finansija i odgovornosti nadležnih za upravljanje tim sredstvima. Zbog toga se aferi nije moglo pristupiti kao običnom bankarskom kvaru: u pitanju je bila i veza između privatne finansijske institucije i javnog novca.
Centralna banka je aktivirala mehanizam zaštite depozita, uz objašnjenje da zakonska garancija iznosi do 228,3 miliona paragvajskih gvaranija po deponentu u jednoj finansijskoj instituciji. Taj iznos odgovara vrijednosti 75 minimalnih mjesečnih plaća prema pravilima koja važe u zemlji. Prvobitno je najavljena isplata do deset miliona gvaranija, a potom je uveden prošireni model avansne isplate do 40 minimalnih plaća, što je dio štediša barem djelimično približilo svojim sredstvima.
Iako je zaštita depozita široko postavljena, ona ne znači da će svaki klijent odmah dobiti puni iznos koji je imao na računu. Povrat sredstava iznad garantovanog limita zavisi od daljnjeg toka sanacije, raspoložive imovine banke i odluka nadležnih organa. Drugim riječima, za veliki broj ljudi tek predstoji dug proces u kojem će se utvrđivati koliko novca može biti vraćeno i u kojem roku.
Dok su građani čekali na vijesti o isplatama, politički efekti afere postajali su sve izraženiji. Na scenu je stupilo pitanje ranijih veza predsjednika Santiaga Peñe s vlasničkom grupacijom povezanom s bankom. Prema Reutersu, Peña je do marta 2025. godine bio dioničar kompanije koja je bila povezana s kontrolom nad Uenom, a to je protivnicima dalo novi argument da tvrde kako finansijski i politički interesi nisu bili dovoljno jasno odvojeni.
Dodatne sumnje izazvalo je i imenovanje Carlosa Carvalla na čelo centralne banke. Carvallo je ranije bio povezan s Uenom, a nakon izbijanja skandala napustio je regulatornu funkciju. Opozicioni političari tvrdili su da je riječ o sukobu interesa i propustima u upravljanju državnim novcem, posebno kada je postalo jasno da su u banci stajali i depoziti javnih institucija. U središtu rasprave više nije bilo samo to da li je banka mogla biti spašena, nego i da li je sistem nadzora zakazao mnogo ranije.
Peña je odbacivao tvrdnje o nezakonitom postupanju, ali politički pritisak nije slabio. Nezadovoljstvo se širilo i unutar dijela njegove stranke, a početkom novembra uslijedila je i njegova najava ostavke, uz obrazloženje da želi očuvati stabilnost zemlje. Ta najava ipak nije zaustavila institucionalni proces koji je već bio pokrenut.
Senat je 6. novembra izglasao njegov opoziv, a Pedro Alliana je potom položio zakletvu i preuzeo predsjedničku dužnost. Time je politički vrh zemlje formalno promijenjen usred finansijske krize koja još nije bila završena. Smjena na čelu države nije automatski zatvorila ni pitanje odgovornosti ni pitanje povjerenja, ali je pokazala koliko je slučaj prerastao početne okvire bankarske sanacije.
Pravosudni aspekt afere nastavio je da se razvija i nakon političkog raspleta. Tužilaštvo je pokrenulo postupke protiv Peñe i Carvalla, a sud je odredio pritvor tokom istrage. Bivši predsjednik negirao je krivicu, dok njegov pravni zastupnik osporava optužbe. Istovremeno, istraga je obuhvatila i rukovodstvo same banke, pa su postupci pokrenuti protiv osmero sadašnjih i bivših predstavnika uprave zbog sumnji vezanih za poslovanje institucije.
Među pitanjima na koja istražitelji traže odgovor nalaze se način odobravanja kredita, poslovni odnosi s povezanim kompanijama i okolnosti pod kojima su se finansijski pokazatelji banke pogoršali. Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je u banci bilo i oko 850 miliona dolara državnih sredstava, što je otvorilo raspravu o tome jesu li nadležne institucije na vrijeme prepoznale opasnost i reagovale prije nego što je šteta postala veća.
Nova administracija sada pokušava vratiti povjerenje u institucije. Predsjednik Pedro Alliana 9. novembra predložio je ekonomistu Jorgea Schreinera za novog čelnika centralne banke, uz potrebu odgovarajućeg institucionalnog odobrenja. Taj potez predstavljen je kao dio napora da se stabilizira sistem, dok centralna banka nastavlja postupak zaštite depozita i prati stanje ostalih banaka kako bi se izbjegli dodatni poremećaji na tržištu.
Za ljude koji su blokadu osjetili na vlastitoj koži, najvažnije pitanje i dalje je isto: kada će ponovo moći slobodno raspolagati svojim novcem. Slučaj Uena, s tri miliona klijenata, velikim javnim sredstvima i političkim posljedicama na najvišem nivou, ostavio je za sobom mnogo više od bankarskog gubitka. U Paragvaju je otvorio dug trag nepovjerenja, a istovremeno i pritisak da se odgovornost utvrdi do kraja, bez obzira na to koliko su visoko bili postavljeni akteri u cijeloj aferi.
