Oglasi - Advertisement

Nakon smrti bliske osobe u domu ostaju predmeti koji nose uspomene, ali i stara narodna vjerovanja koja mnogi još uvijek pamte. Među njima se najčešće spominje sedam vrsta stvari za koje se u pojedinim krajevima vjerovalo da ih ne treba dugo zadržavati u kući, iako nema naučnih dokaza da donose nesreću.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Riječ je o nakitu, odjeći, posteljini, ogledalima, fotografijama, lijekovima i obući pokojnika. U praksi, dio tih predmeta ostaje važan kao porodična uspomena, dok kod drugih postoje higijenski, zdravstveni ili emocionalni razlozi zbog kojih ih treba pažljivo razmotriti prije nego što se odluči hoće li ostati u domu, biti odloženi ili poklonjeni.

U mnogim porodicama takva odluka nije jednostavna. Predmeti pokojnika često ne podsjećaju samo na njegov izgled ili navike, nego i na posljednje dane bolesti, bolničke posjete, tišinu u kući i sve ono što porodica prolazi nakon gubitka. Zato se narodna predanja o “nesreći” često isprepliću s tugom, a ne samo sa samim običajem.

Iako se ovakva vjerovanja prenose generacijama, važno ih je posmatrati u okviru tradicije, a ne kao potvrđenu prijetnju. U većini slučajeva porodicama je korisnije da razlikuju ono što ima emocionalnu vrijednost od onoga što treba ukloniti iz praktičnih razloga, posebno kada su u pitanju lijekovi, posteljina ili predmeti koji su bili korišteni tokom bolesti.

Sedam predmeta koji se najčešće spominju u narodnim predanjima

Prva grupa predmeta koja se redovno pojavljuje u ovakvim pričama jeste nakit. Prstenje, ogrlice, narukvice i satovi često ostaju među najdragocjenijim uspomenama, naročito ako ih je pokojnik nosio svakodnevno. Prema pojedinim vjerovanjima, takvi predmeti mogu navodno “zadržati” energiju osobe koja ih je nosila, posebno ako su bili uz nju u periodu teške bolesti.

Zbog toga su se u nekim sredinama razvili običaji da se nakit prije ponovnog korištenja očisti ili privremeno odloži. Ipak, ovdje nema govora o naučno potvrđenoj opasnosti. Ako porodica u komadu nakita vidi sjećanje, dio porodične priče ili uspomenu na dragu osobu, nema razloga da ga se odriče samo zbog narodnog uvjerenja.

Slično važi i za odjeću koju je pokojnik nosio tokom bolesti. Takva garderoba često nosi posebno snažan emotivni naboj jer podsjeća na posljednje dane, a ne samo na svakodnevni život. U nekim predanjima savjetovalo se da se takva odjeća ne zadržava dugo u kući, jer simbolično podsjeća na patnju i bolest.

Međutim, stvarni razlozi za postupanje s takvom odjećom mogu biti mnogo jednostavniji. Ako je čista i očuvana, ona se može oprati, odložiti ili pokloniti. Strah da bi sama po sebi mogla donijeti nesreću nema uporište u dokazima, iako osjećaj nelagode kod porodice može biti sasvim stvaran.

Posebno osjetljiva tema u ovim običajima jeste posteljina, uključujući jastuke i dušeke. U narodnim predanjima takvi predmeti su se često smatrali nečim što treba ukloniti nakon smrti, jer su bili neposredno povezani s bolešću i završetkom jednog teškog životnog perioda. U simboličnom smislu, to je za neke porodice značilo i zatvaranje jednog poglavlja.

Ipak, ovdje je presudna higijena. Ako su posteljina ili dušek bili izloženi tjelesnim tečnostima ili mogućim zaraznim uzročnicima, potrebno ih je adekvatno očistiti ili zamijeniti. Kada su stvari zdravstveno bezbjedne, nema razloga da se bacaju samo zato što su pripadale preminuloj osobi.

Među najpoznatijim običajima svakako je i prekrivanje ogledala nakon smrti člana porodice. U pojedinim balkanskim sredinama to je bio gotovo prepoznatljiv znak žalosti. Neki su vjerovali da ogledala mogu zadržati prisustvo pokojnika, dok su ih drugi prekrivali iz poštovanja prema kući i momentu tuge.

Šta je tradicija, a šta praktična potreba

To vjerovanje pripada folkloru. Ne postoje dokazi da ogledalo može zadržati duhove ili bilo kakvu negativnu energiju, pa ga nije potrebno bacati zato što je stajalo u sobi u kojoj je neko preminuo. Ipak, mnoge porodice ga i dalje prekrivaju jer taj čin doživljavaju kao dio oproštaja i mirnog zatvaranja domaćeg prostora nakon gubitka.

Fotografije nastale tokom posljednjih dana života zauzimaju posebno mjesto među predmetima koji izazivaju podijeljena osjećanja. One ne nose nikakvu natprirodnu težinu, ali mogu biti snažan emotivni okidač. Zato se u nekim porodicama slike iz bolnice ili perioda bolesti sklanjaju u album ili kutiju, dok se na vidljivim mjestima ostavljaju fotografije koje bude ljepša sjećanja.

Isti princip vrijedi i za lične stvari koje su dio svakodnevice: obuću, torbe, novčanike i slične predmete. U starim predanjima obuća je često simbolizovala životni put osobe, pa se ponegdje vjerovalo da nije dobro nositi ili zadržavati cipele preminulog. Ipak, nema razloga da se takve stvari tretiraju kao nešto opasno. Ako su očuvane, mogu se pokloniti ili sačuvati kao dio uspomene.

Lijekovi i medicinska pomagala zaslužuju poseban oprez. Nakon smrti osobe koja se dugo liječila, u kući često ostanu tablete, aparati, hodalice i druga pomagala. Narodna vjerovanja ih povezuju s bolešću i patnjom, ali za razliku od drugih predmeta, ovdje postoje i sasvim konkretni sigurnosni razlozi za pažnju. Lijekove propisane pokojniku ne treba uzimati na svoju ruku niti ih davati drugima.

Ako su medicinska pomagala ispravna i mogu se bezbjedno očistiti, ona se mogu dalje koristiti ili pokloniti osobi kojoj su potrebna. Time se uklanja nepotreban otpad, ali i poštuje praktična vrijednost predmeta. Kod lijekova je, međutim, pravilo mnogo strože: potrebno je slijediti uputstvo za zbrinjavanje, a ne porodične navike ili pretpostavke.

Zašto su se ova vjerovanja održala do danas

Običaji povezani sa smrću nastajali su u vremenima kada ljudi nisu imali savremena medicinska i naučna objašnjenja za mnoge pojave. Zato su simboličnim postupcima pokušavali zaštititi porodicu, pokazati poštovanje prema preminulom i sebi olakšati povratak u svakodnevicu nakon gubitka. Upravo zbog toga se mnogi od tih običaja zadržavaju i onda kada se prvobitno značenje davno izgubilo iz kolektivnog pamćenja.

Važno je, međutim, ne miješati tradiciju s nečim što bi moglo ugroziti zdravlje ili dodatno otežati žalovanje. Ako predmet ima sentimentalnu vrijednost, može ostati u domu. Ako podsjeća na težak period, može se privremeno skloniti. Ako je zdravstveno rizičan, treba ga ukloniti bez odlaganja.

Zato se odluka o stvarima pokojnika ne mora donositi naglo. Nekim porodicama pomaže da sobu najprije očiste i provjetre, druge žele sačuvati dio prostora onakav kakav je bio, a treći tek nakon izvjesnog vremena pregledaju garderobu, fotografije i sitnice. Najvažnije je da taj postupak bude u skladu s njihovim osjećanjima i da ne bude vođen strahom od nečega što nije potvrđeno.

Stari sat, omiljena knjiga, fotografija ili komad nakita mogu ostati dio porodičnog sjećanja bez ikakvog praznovjerja. U tome i jeste razlika između predmeta koji čuvaju uspomenu i predmeta koji traže praktično uklanjanje. Dom nakon gubitka ne mora biti oslobođen svakog traga prošlog života; dovoljno je da ono što ostaje bude sačuvano s pažnjom i bez straha.