Banjalučani oživjeli seoski turizam u selu pod Kozarom
Mogućnosti seoskog turizma i prednosti života na selu Biljana i Đurađ Radukić iz Banjaluke prepoznali su još prije dvije i po decenije, u vrijeme kada se o toj temi u Bosni i Hercegovini malo govorilo i još manje radilo. Umjesto gradske svakodnevnice u banjalučkom naselju Rosulje, odlučili su da svoj mir pronađu u prirodi, u selu Gornji Jelovac, u podnožju Kozare. Još 1999. godine kupili su nedovršenu kuću u ovom pustom mjestu, udaljenom šest kilometara od Knežice i tik uz obale opjevane rječice Mlječanice. Ispostavilo se da je to bila odluka koja im je promijenila život, pišu Nezavisne novine.
Kako ističe Biljana, ideja je bila Đurđeva – zaljubljenika u ribolov i prirodu. Danas njihovo imanje predstavlja uzorno seosko domaćinstvo koje objedinjuje turizam, ugostiteljstvo i poljoprivredu. U poslu učestvuje cijela porodica – sin Stefan, kćerka Monika i snaha Stana. Svako od njih ima svoju ulogu: Biljana brine o gostima i kuhinji, Đurađ je majstor za pripremu pastrmke, Stefan radi s ocem na roštilju, Monika se najviše zadržava u kuhinji, dok snaha Stana, profesorica hemije, sa osmijehom poslužuje goste.
Radukići uzgajaju pastrmku u ribnjaku pored kuće, a dobar glas o njihovoj hrani i gostoprimstvu proširio se daleko izvan Knežice i Kozare. Gosti dolaze iz Kozarske Dubice, Prijedora, Novog Grada, Gradiške, ali i iz susjedne Hrvatske i inostranstva. Stolovi u dvorištu, pod krošnjama starih stabala i uz šum Mlječanice, gotovo su uvijek puni.
Početak, prisjeća se Biljana, bio je izuzetno težak. Kuća nije bila uslovna, dvorište je bilo zaraslo u korov, a cijelo selo napušteno. Godinama su uređivali okućnicu, pravili most, gradili put, uvodili vodu i struju, krčili šumu i pripremali teren za goste. „Svaki slobodan trenutak provodili smo ovdje. Dolazili smo iz Banjaluke rano ujutro i ostajali dok se ne smrači. Bio je to naporan period, ali nismo odustajali“, prisjeća se domaćica. Djeca Stefan i Monika tada su bila mališani. Nisu razumjela zbog čega roditelji ulažu toliku snagu u zapušteno imanje, ali su uživala u igri na Mlječanici, slažući kamenčiće uz bistre brzake.
Danas, više od dvadeset godina kasnije, Radukići su primjer kako seoski turizam može oživjeti zapuštena i zaboravljena mjesta. Njihov dom pod Kozarom nije samo poslovna priča, već i dokaz da se trud, upornost i ljubav prema prirodi isplate. Sezona traje od kasnog proljeća do početka jeseni. Kada zahladi, Radukići zatvaraju kapije i vraćaju se u Banjaluku, da bi na proljeće ponovo oživjeli svoje domaćinstvo. Ove godine dodatni problem bila je poplava koja im je odnijela most i nanijela štetu u dvorištu, ali su je, kako kažu, zajedničkim snagama sanirali.
„Nama je Banjaluka baza, tu živimo, ali ovdje uživamo. Sve što radimo, radimo iz ljubavi, a najviše nas raduje kada se gosti vraćaju i kažu da su pronašli mir i toplinu kod nas“, kaže Stefan dok na roštilju okreće pastrmku – specijalitet kuće.
Radukići su pokazali da selo, iako zapušteno i napušteno, može ponovo živjeti ako se u njega uloži trud i srce. Njihova priča inspiracija je mnogima koji razmišljaju o povratku prirodi i razvoju seoskog turizma u Bosni i Hercegovini. „Sretni smo jer smo ovdje pronašli zadovoljstvo, mir i zajedništvo. A još sretniji jer smo vratili život u mjesto za koje su svi mislili da će zauvijek ostati pusto“, zaključuje Biljana Radukić.
Priča Radukića pokazuje da se trud, strpljenje i ljubav prema prirodi isplate. Oni su u Gornjem Jelovcu vratili život u selo koje je godinama bilo zapušteno, stvorili uspješan seoski turizam i istovremeno pronašli zadovoljstvo, mir i duhovni sklad u podnožju Kozare. Njihova porodica danas je primjer kako ljubav prema prirodi i zajedništvo mogu pretvoriti napuštena mjesta u destinacije koje privlače goste iz cijele regije i šire.
GlobalBH
