Broj djece oboljele od dijabetesa tip 1 u Crnoj Gori u porastu je posljednje tri decenije, što ovu zemlju svrstava među one sa visokom stopom obolijevanja, potvrdila je endokrinološkinja i pedijatrica KCCG-a dr Maja Raičević. U čak 25% slučajeva dijagnoza se postavi prekasno – tek kada dijete već razvije akutne komplikacije poput dijabetičke ketoacidoze.
Raičević navodi da se šećer češće dijagnostikuje kod dječaka, uglavnom u uzrastu između 10 i 14 godina, te da je izražen sezonski karakter – najviše dijagnoza postavlja se tokom zime. Zanimljivo je da su djeca u Crnoj Gori pri postavljanju dijagnoze nešto mlađa nego u ostatku Evrope, što može biti posljedica visoke stope gojaznosti ili niske imunizacije.
Iako centralna regija ima bolju zdravstvenu pokrivenost, prepoznavanje bolesti nije ranije nego u drugim dijelovima zemlje. U Crnoj Gori, učestalost dijabetesa tip 1 slična je kao u Hrvatskoj i Srbiji, a veća nego u BiH i Sjevernoj Makedoniji.
U okviru doktorske disertacije, Raičević je analizirala podatke 588 djece oboljele u posljednjih 30 godina, kao i kvalitet života djece sa dijabetesom u školskom uzrastu. Rezultati pokazuju da ta djeca imaju lošiji kvalitet života, posebno u školskom okruženju. Često se osjećaju neprijatno zbog svoje bolesti, naročito u centralnim i seoskim sredinama.
Problem dodatno pogoršava ograničen pristup savremenim terapijama i uređajima. U Crnoj Gori još nije usvojen pravilnik o postupanju sa djecom oboljelom od dijabetesa u školama, dok je to u zemljama regiona već riješeno.
Iako gojaznost ne izaziva dijabetes tip 1, Crna Gora je među deset evropskih zemalja s najvišim stopama prekomjerne uhranjenosti i konzumacije zaslađenih napitaka kod djece. Nedostatak fizičke aktivnosti i nezdrava ishrana dodatno povećavaju rizike.
Raičević upozorava da briga o dijabetesu zahtijeva kontinuirano mjerenje šećera, brojanje ugljenih hidrata i precizno doziranje insulina – što predstavlja ogroman teret za djecu i roditelje. Ističe da djeca nezaposlenih majki imaju bolju kontrolu bolesti zbog stalne brige, ali da te porodice često nailaze na finansijske poteškoće.
Na kraju poručuje da bi i Crna Gora, po uzoru na susjede, trebala uvesti podršku roditeljima – poput djelimične naknade ili mogućnosti za skraćeno radno vrijeme – kako bi djeca sa dijabetesom imala ravnopravnije uslove za život i obrazovanje.