Nakon smrti supruge, šeik Tamim nije znao kako da utješi svoju malenu kćerku Amiru, pa je javno obećao brak ženi koja uspije smiriti dijete. Petnaest mladih žena iz uglednih porodica došlo je u palatu uvjereno da će upravo one uspjeti, ali nijedna nije pronašla put do uplakane djevojčice. Tek kada je pred nju stala skromna sluškinja Lejla, atmosfera u sobi se promijenila na način koji niko nije očekivao.
Šeik je živio u raskošnom domu u kojem je bilo svega osim mira. Palata je bila ispunjena služinčadi, skupocjenim namještajem i prostorijama koje su blistale od bogatstva, ali nakon smrti njegove supruge taj je sjaj izgubio toplinu. Ono što je ranije djelovalo kao savršeno uređen život pretvorilo se u svakodnevicu u kojoj je sve podsjećalo na gubitak. U takvom okruženju jedina konstanta postala je njegova kćerka, djevojčica od svega godinu i po koja je neobično ličila na majku, posebno po krupnim smeđim očima, tamnoj kosi i maloj rupici na obrazu.
Ali Amira nakon majčine smrti više nije bila ista. Plakala je gotovo neprestano, odbijala hranu, teško je spavala i budila se usred noći iznova i iznova, neutješno jecajući. Šeik je pokušavao sve što mu je padalo na pamet: angažovao je iskusne dadilje, tražio savjet ljekara, kupovao igračke i uređivao dječiju sobu tako da izgleda veselo i umirujuće. Ništa od toga nije mijenjalo osnovni problem. Djevojčici nije nedostajao luksuz, nego sigurnost i toplina koju je izgubila zajedno s majkom.
Odluka koja je iznenadila cijeli grad
Jedne noći, dok je ponovo pokušavao umiriti uplakanu Amiru, u sobu je ušla njegova majka. Vidjela je sina iscrpljenog od neispavanih noći i unuku koja se nije mogla smiriti, pa je otvoreno rekla ono što je i sama primjećivala: djevojčici treba stalna, nježna ženska figura. Predložila mu je da razmisli o ponovnoj ženidbi. Tamim je tu misao u početku odbacio, jer je i dalje volio svoju pokojnu suprugu i nije mogao zamisliti da bi neko drugi zauzeo njeno mjesto. Ipak, majčine riječi su ga natjerale da sagleda budućnost svoje kćerke iz drugog ugla.
Sljedećeg jutra donio je odluku koja se brzo proširila izvan zidina palate. Objavio je da je spreman oženiti neudatu ženu koja uspije zadobiti Amirino povjerenje, smiriti je i vratiti joj osmijeh. Vijest se proširila gradom nevjerovatnom brzinom i ubrzo privukla petnaest mladih žena iz bogatih i utjecajnih porodica. Mnoge od njih u toj su ponudi vidjele priliku da postanu supruge jednog od najimućnijih ljudi u zemlji, pa su na dogovoreni dan stigle u raskošnim haljinama, sa skupocjenim poklonima i željom da ostave što snažniji utisak.
Šeik im je jasno stavio do znanja da ga ne zanimaju porijeklo, novac ni položaj njihovih porodica. Htio je vidjeti može li njegova kćerka pored neke od njih pronaći mir. Time je čitav događaj dobio neobičnu težinu: nije se radilo o običnom društvenom okupljanju, nego o pokušaju da se pronađe osoba koja će probuditi dječiji osmijeh. Ipak, kako su se minute nizale, postajalo je sve jasnije da raskošne geste i pažljivo birani darovi ne dopiru do Amire.
Prva djevojka prišla joj je s ogromnim plišanim medvjedom, očekujući da će igračka odmah privući pažnju. Umjesto toga, djevojčica se prepala i počela plakati još glasnije. Druga je donijela skupocjenu muzičku igračku, a treća slatkiše. Naredne kandidatkinje pokušavale su je razveseliti pjesmom, nakitom i raznim smišljenim predstavama, a jedna je čak dovela i muzičare. Rezultat je bio isti: glasni zvukovi, nepoznata lica i prenaglašena pažnja samo su pojačavali Amirinu uznemirenost. Neke od žena brzo su izgubile strpljenje, a jedna je, uprkos njenom otporu, pokušala uzeti djevojčicu u naručje. To je izazvalo još veći nemir.
Posebno je zasmetala izjava jedne kandidatkinje koja je sugerisala da djevojčici jednostavno nedostaje bolje vaspitanje. Tamim ju je odmah udaljio iz palate. Do večeri je svih petnaest žena pokušalo isto, ali nijedna nije uspjela umiriti dijete. Amira je bila iscrpljena, a njen otac očajan, pa je na kraju podigao kćerku u naručje i objavio da je okupljanje završeno. Upravo u tom trenutku u prostoriju je ušla mlada sluškinja Lejla.
Lejla je u palati radila tek nekoliko mjeseci. Njeni poslovi uglavnom su se svodili na održavanje prostorija i povremenu pomoć dadiljama. Za razliku od okupljenih djevojaka, nije imala skupocjenu haljinu niti bilo kakav nakit. Poticala je iz siromašne porodice i nije mogla ni zamisliti da bi se mogla naći među ženama koje se nadaju bračnom pozivu šeika. Prišla je samo zato što je primijetila da je djevojčica uznemirena i da joj možda treba promijeniti pelenu. Umorni otac joj je dopustio da preuzme dijete, a ono što je uslijedilo potpuno je izmijenilo atmosferu u sobi.
Čim je Lejla ispružila ruke, Amira je prestala plakati. Najprije ju je pažljivo posmatrala, a zatim se sama nagnula prema njoj i pružila obje ručice. Sluškinja ju je nježno podigla, privila uz sebe i počela lagano milovati po leđima. Pred iznenađenim gostima dijete se smirilo gotovo trenutno, a na licu koje je mjesecima bilo natopljeno suzama pojavio se osmijeh. Potom je djevojčica pogledala Lejlu pravo u oči i jasno izgovorila riječ koja je sve prisutne ostavila bez daha: „Mama.“
U sali je zavladala potpuna tišina. Šeikova majka prekrila je usta rukom, a žene koje su ranije bile sigurne u svoje šanse zbunjeno su gledale jedna u drugu. Tamim je polako ustao, ne vjerujući da njegova kćerka, koja je toliko dugo bila neutješna, sada mirno leži u naručju mlade sluškinje. Amira je ponovo zagrlila Lejlu oko vrata i još jednom je nazvala mamom, dok su ocu oči zasuzile. Tada je primijetio i nešto drugo: i sama Lejla je plakala.
Na njegovo pitanje zašto se djevojčica tako ponaša prema njoj i postoji li nešto što nije rekla, Lejla je spustila pogled. Plašila se da će izgubiti posao ako prizna koliko se zbližila s djetetom. Ipak, napokon je otkrila da je mjesecima krišom pomagalo noćnoj dadilji. Dok su svi ostali spavali, ona je često hranila Amiru, nosila je u naručju i pjevala joj uspavanke. To nije radila zbog novca niti da bi impresionirala šeika. Jednostavno nije mogla ravnodušno slušati djevojčicin plač.
Vremenom se među njima razvila posebna bliskost, ali Lejla o tome nikada nije govorila Tamimu. Bojala se da bi joj, kao običnoj sluškinji, bilo zabranjeno da se toliko približava djetetu. Dok je slušao njeno objašnjenje, šeik je shvatio ono što mu je sve vrijeme izmicalo: petnaest žena pokušavalo je zadobiti njegovu pažnju i osvojiti mjesto u palati, dok je Lejla već mjesecima pružala njegovoj kćerki ono što joj je najviše nedostajalo. Njegova majka tiho mu je ukazala na razliku između namjera okupljenih kandidatkinja i postupaka mlade sluškinje, a on je prvi put nakon mnogo mjeseci osjetio iskrenu nadu.
Tamim joj je tog dana zahvalio za sve što je učinila za njegovu kćerku. Odlučio je osloboditi je dotadašnjih poslova u palati i povjeriti joj brigu o Amiri, ali samo ako to sama želi. Nije htio da ostane uz djevojčicu zato što joj je to naređeno, nego zato što je među njima već postojala iskrena povezanost. Lejla je pristala, a u narednim sedmicama Amira se postepeno mijenjala: sve češće se smijala, lakše je odlazila na spavanje i ponovo pokazivala interesovanje za igru. U domu koji je dugo bio ispunjen tugom ponovo se počeo čuti dječiji smijeh.
Istovremeno, šeik je sve bolje upoznavao ženu kojoj je njegova kćerka toliko vjerovala. Primjećivao je njenu skromnost, strpljenje i pažnju koju je pružala djetetu, a njihovi razgovori postajali su sve duži. Počeo je osjećati da mu prija njeno prisustvo i onda kada Amira nije bila s njima. Ipak, nije žurio s odlukom o novom braku, svjestan da dječija privrženost sama po sebi ne može biti dovoljno obrazloženje za zajednički život dvoje odraslih ljudi. Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što je sebi priznao da su se njegova osjećanja prema Lejli promijenila.
Jednog dana joj je otvoreno rekao da ju je zavolio i upitao bi li željela postati njegova supruga. Ovoga puta nije bilo okupljenih kandidatkinja, raskošnog nadmetanja ni obećanja pred čitavim gradom. Postojalo je samo jednostavno pitanje upućeno ženi koju je upoznao kroz njene svakodnevne postupke. Lejla je prihvatila njegovu prosidbu, a žena koja je nekada neprimjetno prolazila hodnicima palate postala je dio porodice ne zbog bogatstva, odjeće ili društvenog položaja, nego zbog povjerenja koje je stekla kod djeteta i čovjeka koji su najviše tugovali.
