Dominic Moretti preživio je tešku nesreću na FDR-u, ali je tek u bolničkoj sobi shvatio da bi stvarna opasnost mogla dolaziti od ljudi koji su mu najbliži. Dok je javnost vjerovala da je u komi, on je danima slušao šta govore zaručnica, rođaci, advokati i poslovni saradnici, sve dok Veronica nije prišla krevetu i šapnula rečenicu koja je njegovu sumnju pretvorila u ozbiljno upozorenje.
Nesreća se dogodila pet noći ranije, kada je njegov Bentley izgubio kontrolu nakon, kako se navodi, presječenih kočionih cijevi. Vozač Nico poginuo je na mjestu, a Dominic je ostao živ sa slomljenim rebrima i još nekoliko povreda. Iako je tijelo trpjelo posljedice udara, njegov um je vrlo brzo počeo povezivati detalje koje obična saobraćajna nesreća nije mogla objasniti.
Već tokom vožnje prema bolnici, dok je još bio u sanitetskom vozilu, počeo je razmišljati o mogućnosti da cilj nije bio samo izazvati sudar. Ko god je imao pristup automobilu morao je znati gdje će se vozilo nalaziti i kojim će se putem kretati, što je Dominicovu sumnju usmjerilo prema unutrašnjem krugu ljudi koji su imali koristi od njegove slabosti.
Zato je donio neobičnu odluku: uz pomoć privatnog ljekara dopustio je svima da povjeruju kako je nesvjestan i nesposoban da reaguje. Koma je bila gluma, ali povrede nisu. Upravo u toj razlici između stvarnog i lažnog stanja nastala je cijela njegova taktika. Ako mu se ljudi već približavaju bez opreza, pomislio je, onda će vjerovatno reći više nego što bi ikada izgovorili pred budnim čovjekom.
Pet dana u sobi u kojoj su ljudi govorili previše
Smještaj u privatni apartman na Manhattanu dao mu je prednost koju nije imao niko drugi: mogao je slušati bez prekidanja. Ljudi koji su dolazili uvjereni da je bez svijesti ponašali su se slobodnije nego ikada ranije. Njegov consigliere plakao je kraj prozora, rođak Anthony govorio je o „modernizaciji obitelji“, a jedan političar kojem je Dominic ranije pomagao već je spominjao podršku u slučaju prijenosa moći.
Za Dominica je posebno uznemirujuće bilo ponašanje advokata. Prema priči, mirno je razgovarao o hitnom preuzimanju kontrole nad trustovima i računima u inostranstvu, kao da je riječ o rutinskom administrativnom poslu, a ne o čovjeku koji leži povrijeđen i navodno bez svijesti. Dominic je želio odmah prekinuti tu predstavu, ali je svjesno ostajao miran kako bi doznao dokle su pojedini ljudi spremni ići.
U takvom ambijentu svaka rečenica dobila je težinu. Ono što bi u običnim okolnostima moglo zvučati kao usputan komentar, u sobi u kojoj se vjerovalo da pacijent ništa ne čuje pretvaralo se u trag. Dominic nije imao luksuz da ikome vjeruje naslijepo. Zato je slušao i čekao, svjestan da se istina o nesreći vjerovatno ne krije samo u mehanici automobila, nego i u raspodjeli novca, uticaja i lojalnosti.
Veronica pred drugima, a Veronica nasamo
Njegova zaručnica Veronica ostavljala je na medicinsko osoblje drugačiji utisak. Dolazila je odjevena u crno, bez ruža za usne, i djelovala kao žena koja jedva podnosi mogućnost da izgubi budućeg supruga. Ta pažljivo građena slika slomljene zaručnice bila je dio predstave koju je Dominic tek kasnije mogao potpuno da sagleda.
Kada bi ostali sami, ton bi se mijenjao. On je slušao kako mu govori da je ranije trebao prepisati imovinu na nju, a jednog dana ga je čak nazvala starcem, iako je imao 46 godina. Takve rečenice same po sebi nisu bile dokaz zločina, ali su bile dovoljno hladne da pojačaju njegovu bojazan da se iza brige možda krije računica.
Peti dan boravka u sobi donio je trenutak koji je sve promijenio. Veronica je prišla dovoljno blizu da je Dominic osjetio njen parfem, a onda mu se nagnula nad uho i izgovorila rečenicu koja je zvučala kao presuda.
Šta je znao, a šta je tek počeo shvatati
Dominic je ostao nepomičan, iako je, prema vlastitom opisu, jedva obuzdao reakciju. U tom trenutku Veronicina rečenica više nije zvučala kao ružna šala ili izlet pohlepe, nego kao signal da postoji rok. Ako je neko doista čekao da umre prije petka, onda je njegova nesreća možda bila tek prvi korak u pažljivo vođenom planu.
Tri minute nakon što je Veronica izašla, u sobu je ušla Grace Miller, žena koja je šest mjeseci radila kao kućna pomoćnica u Dominicovom penthouseu. Bila je tiha i gotovo neprimjetna, upravo ona osoba pred kojom ljudi često prestanu paziti na riječi. Zamijenila je bijele ljiljane i povukla pokrivač preko njegovog ramena, ne znajući da je on sve vrijeme bio potpuno svjestan.
Grace je zatim rekla da ljudi poput nje često budu plaćeni da se ponašaju kao da ništa ne čuju, ali da ovoga puta više nije mogla šutjeti. Dok je govorila, njeni prsti dodirnuli su njegovu ruku ispod pokrivača. Dominic je tada pomjerio mali prst, a Grace se ukočila, svjesna da pred sobom više nema čovjeka iz komatnog stanja, nego nekoga ko je cijelo vrijeme slušao.
Nakon pet dana šutnje, Dominic je polako otvorio oči. Izgovorio je samo dvije riječi: „Zaključaj vrata.“ Taj kratki nalog nije bio samo znak da je predstava završena, nego i početak faze u kojoj je morao odlučiti kome još može vjerovati i koliko je duboko u njegovom okruženju sezao plan koji je počeo na cesti, a nastavio se u bolničkoj sobi.
Dostavljeni dio priče završava upravo u tom trenutku, prije nego što je otkriveno šta je Grace još znala, ko je organizovao sabotažu automobila i zašto je petak bio toliko važan ljudima koji su čekali Dominicovu smrt. Ono što ostaje jasno jeste da je bolnička soba postala mjesto na kojem su se otvarale stare lojalnosti, a zatvarala vrata pred onima koji su predugo mislili da ih niko ne sluša.
Za Dominica je tišina završila onog časa kada je Grace shvatila da je čovjek pod plahtama bio budan cijelo vrijeme. Za sve ostale, posebno za one koji su govorili previše, tek je trebalo da počne ono u čemu se istina više nije mogla sakriti iza bolničke zavjese i lažne kome.
