Kako je Srbija zaustavila proizvodnju u Igmanu
Jedna od najvećih kompanija u Bosni i Hercegovini – Igman d.d. Konjic – bila je primorana obustaviti proizvodnju municije. Razlog je zabrana izvoza baruta iz Srbije, odakle ih već godinama snabdijeva proizvođač Barutana Lučani, piše BiznisInfo.
Ova odluka pokazuje sve slabosti oslanjanja na jednog dobavljača u sektoru u kojem politika, sigurnosni propisi i međunarodni odnosi često diktiraju tok poslovanja.
Od 2. septembra svi radnici poslani su na prinudno korištenje godišnjeg odmora dok se ne steknu uslovi za nastavak proizvodnje, odnosno dok ne stignu nove količine baruta. Uprava je ranije u više navrata upozoravala da zabrane iz Srbije stvaraju višemjesečne zastoje, ali alternativa nije razvijena.
Iako u svijetu postoji niz proizvođača baruta – od Njemačke i Belgije do Češke, Finske i Turske – prelazak na novog dobavljača zahtijeva dug i složen proces. Svaka nova sirovina mora proći balistička ispitivanja, što može trajati mjesecima. Pored toga, evropsko tržište već je pod pritiskom zbog rata u Ukrajini i povećane proizvodnje municije, a izvozne dozvole dodatno zavise od političkih odluka. Sve to znači da Igman ne može brzo zamijeniti snabdjevača niti preko noći stabilizirati proizvodnju.
Novi zastoj dolazi u trenutku kada je kompanija već u minusu – samo u prvoj polovini godine zabilježen je gubitak od gotovo 20 miliona KM i pad prihoda za preko 24 miliona. Igman zapošljava više od 1.300 ljudi, a njegova stabilnost direktno utiče na stotine porodica u Konjicu i šire, ali i na reputaciju bh. vojne industrije na globalnom tržištu.
Svaka nova obustava rada ugrožava ne samo radna mjesta, nego i višegodišnje ugovore s inostranim partnerima te povjerenje kupaca. Stručnjaci upozoravaju da je upravo diverzifikacija dobavljača ključ za dugoročnu stabilnost i sigurnost poslovanja.
Uprava kompanije je ranije najavila reorganizaciju poslovanja, jaču kontrolu troškova te širenje tržišta u Aziji, Africi, EU, SAD-u i na Bliskom istoku. Međutim, bez stabilnog i sigurnog snabdijevanja barutom, sve ostale reforme mogle bi biti dovedene u pitanje.
Priča o Igmanu jasno pokazuje koliko je u vojnoj industriji rizično oslanjati se na samo jedan izvor strateških sirovina. Ako kompanija uspije diversificirati nabavku i pronaći pouzdane dobavljače, mogla bi povratiti stabilnost i povjerenje. U suprotnom, svaki novi embargo ili politička odluka mogli bi značiti novi zastoj – što je luksuz koji bh. privreda i domaća radna mjesta ne mogu sebi priuštiti.
Većinski vlasnik Igmana je Federacija BiH sa 51 posto udjela, dok porodica Ahmetlić, preko firme Hifa Petrol, posjeduje više od 33 posto i zajedno s Vladom Federacije upravlja kompanijom u proteklim godinama.
Ova situacija predstavlja ozbiljno upozorenje za cijelu bosanskohercegovačku privredu: bez strateškog planiranja, ulaganja u sigurnost opskrbnih lanaca i jačanja domaće proizvodnje sirovina, i druge kompanije mogle bi se naći pred sličnim izazovima. Sudbina Igmana nije samo pitanje jedne fabrike, već i pitanje dugoročne ekonomske stabilnosti i sigurnosti zemlje.
GlobalBH
